Terapija – muška perspektiva

Terapija – muška perspektiva

Tomislav Senečić integrativnom tjelesno orijentiranom terapijom bavi se gotovo 20 godina, od čega 15 radi u vlastitoj terapijskoj praksi. S Laslom Pinterom osnovao je Centar za integrativni razvoj, platformu koja se bavi područjem osobnog razvoja prvenstveno kroz prvu školu integrativne psihoterapije i duhovnosti u Hrvatskoj i u ovome dijelu Europe. Uz predanost vlastitome radu, on je pasionirani boksač i, najvažnije od svega, ponosni otac dvogodišnjeg sina Vite.

Razgovarala: Tamara Sertić

Izvor: cir.hr

Na terapiju se kreće iz različitih razloga, a često se radi o životnim krizama koje su vrlo individualne i različite. Kako je to izgledalo za tebe?

Krenuo sam na terapiju sa svoje 23 godine – natjerala me jedna životna kriza u kojoj se sve do tada naučeno urušilo. Shvatio sam da ono što sam mislio i znao nije funkcioniralo i morao sam naći svoj put.

Ta kriza manifestirala se kao depresija i napadaji panike. Zanimljivo je kako depresija funkcionira. Mi se izoliramo od okoline misleći da nas ne može razumjeti i stvorimo to uvjerenje. Međutim, u trenutku kada se otvorimo i iskreno pokažemo mjesto u kojem jesmo, začudimo se da je puno ljudi tu uz nas i rezonira slično s nama. Bitno je razumjeti da se ljudi koji upadnu u krizu izoliraju iz straha. S druge strane, benefit otvaranja je spoznaja da nisu sami.

Srećom, moja sestra je liječnica i imao sam veliku podršku s njezine strane. Ona je znala kako funkcionira sustav i znala me uputiti na osobu iz mainstream terapije koja je unosila duhovne komponente – što je meni jako bitno. I danas smatram da je terapija bez toga vrlo limitirana i ograničena.

Kako si odlučio postati terapeut?

Netko mora vjerovati u tebe
da ti počneš vjerovati u sebe

Nisam odlučio – to mi nije bila primarna ideja. Krenuo sam u terapiju i četverogodišnje školovanje u Snowlion centru prvenstveno da radim na sebi – da si pomognem. Dok nisam dobio ponudu direktora škole da radim tamo kao asistent, nisam ranije razmišljao o tome. Čovjek je prepoznao moj talent što je aktivirao moju želju i hrabrost. Krenulo je stidljivo i skromno s mišlju ‘možda bih ja to mogao’.

Tu sam prepoznao svoje specifične talente i spoznaju da netko mora vjerovati u tebe da ti počneš vjerovati u sebe.

Kad gledam kako se sve to odvijalo, izvana izgleda vrlo lako. Međutim, gradio sam svoju praksu godinama bez imperativa da moram uspjeti. Dan po dan. Veliki trud i velika hrabrost bili su potrebni da pokažem ljudima ovo što radim i da ih zainteresiram. Nisam se mučio – mislim da su moji primjeri i entuzijazam otvorili put da ljudi osjete da to što mogu ponuditi ima koristi i smisla.

Što znači ‘terapija’ – za koga je namijenjena?

Ako se dogodi tragedija, teško je osobi osjetiti da je to sama iskreirala. I ovdje se nalazi zamka koju često čujemo – ‘sve si sam iskreirao’. Time se stvara ogroman pritisak na psihu, a to nije uvijek točno. Kada bi u potpunosti sami kreirali, to bi značilo da imamo i potpunu kontrolu nad životom, što nije istina.

Na ovo je teško definicijski jednoznačno odgovoriti. Jedna od definicija jest pomoć bolesniku –terapija je nešto što nekome pomaže.

Ova vrsta terapije je specifična. Mi ju nazivamo integrativnom. Ona je ‘the terapija’ u trenutnom svijetu. Od svega onog što je na sceni, integrativni pristup danas je broj jedan.

Za integrativnu terapiju važne su dvije stvari. Ona objedinjuje tjelesni, emocionalni, mentalni i duhovni aspekt. Radi se s klijentom na sve tri razine koje se u svakodnevnom životu isprepliću i imaju međusobni utjecaj.

Drugo, integrativna terapija je ekspresivna. Ona ne obuhvaća samo razgovor, nego i proživljavanje. Vraćamo se u prošlost i vlastita neproživljena mjesta. Ponovno proživljavamo sve osjećaje koji su nam nekad bili previše i potisnuti, a iz kojih stvaramo neuroze. Kroz vraćanje nazad i ponovno proživljavanje postajemo kompletne osobe.

Za mene je terapija prvenstveno proces u tri dijela. Prvi dio procesa je kauzalni – da osvijestimo da smo većinom za ono što nam se događa u životu možda negdje i sami odgovorni. Upravo tim razumijevanjem shvaćamo da ako smo iskreirali loše, možemo iskreirati i dobro.

Drugi dio tiče se uzroka kojeg možemo, a ne moramo uvijek naći. Terapija nas uči o posljedicama naših izbora i tome da se naučimo s njima živjeti.

Ako se dogodi tragedija, teško je osobi osjetiti da je to sama iskreirala. I ovdje se nalazi zamka koju često čujemo – ‘sve si sam iskreirao’. Time se stvara ogroman pritisak na psihu, a to nije uvijek točno. Kada bi u potpunosti sami kreirali, to bi značilo da imamo i potpunu kontrolu nad životom, što nije istina.

Treći dio procesa jest da naučimo izaći iz uloge žrtve i uđemo u uloge stvaralaca. U tom dijelu shvaćamo da ne moramo biti žrtve života, nego da možemo sami razvijati vlastite mehanizme, aktivno djelovati na život i na ono što nam se dešava.

Trajanje ovog procesa je individualno jer ne kreću svi s iste startne crte.

Tri godine smatra se nekakvim prosjekom da se okrene obrazac ponašanja iz žrtve prema kreatoru, iz osjećaja nemoći u smisleni osjećaj moći, za spoznaju da nisu drugi krivi, a ako i jesu da je na svakome od nas da to preusmjerimo.

Taj proces ne mora biti žestok i svakodnevan, ali su potrebne otprilike tri godine rada koji ima svoj ritam. Analogija koju volim koristiti jest sport. Ako želite dobru tjelesnu kondiciju, morate u nekom ritmu vježbati – sa psihom je isto tako. Ako nemate tjedni, mjesečni i godišnji ritam, ni rezultati neće biti dobri.

Kako je to različito od uvriježenog shvaćanja terapije? Još uvijek je terapija donekle tabu.

Terapija je sve manje i manje tabu iz razloga što je uloga terapije prije, ili barem percepcija o njoj, bila da se bavi bolestima, poremećajima i težim disfunkcijama ljudi. Jedna od grešaka terapijskih pravaca je upravo stvaranje imidža u društvu da u stvari ne smijemo pokazati slabost, da imamo određene probleme i da smo potrebiti. To je stvorilo još bolesnije društvo. Nametanje takvih društvenih standarda stvara osjećaj srama i krivnje zbog psiholoških problema.

Danas normalni neurotični ljudi dolaze na terapiju iz želje za osobnim i duhovnim razvojem. Svi smo mi neurotični, pitanje je stupnja. Dizajnirani smo tako da ego vodi cijelu priču i ne možemo izbjeći neurozu. Dok god ima potiskivanja, ima i problematike koja nas u jednome dijelu čini disfunkcionalnima. Ne moramo nužno imati neke veće poremećaje da želimo unaprijediti kvalitetu života,

S druge strane, za duhovni aspekt života nekada su bile zadužene jedino duhovne prakse, ljudi su išli u Indiju. Danas je taj aspekt ušao u terapiju jer ljudi traže cjelovito iskustvo. Terapija je danas multidisciplinaran alat.

Osobni razvoj kao sintagma danas se koristi za sve i svašta. Što je za tebe osobni razvoj?

Danas se pod sintagmom osobni razvoj može naći svašta – od New Age-a, nezrelih terapeuta, ponude da budete bolji od ovog ili onog, ili da ispunite svoj božanski potencijal. To je samo zamka u koju ego upadne – da moram biti bolji od onog što jesam.

Jedna stvar koja je najbitnija i oko čega se vrti cijela ideja, to jest svrha osobnog razvoja jest istina i proširivanje svijesti. To znači ja sam tu gdje jesam, ni više ni manje i prihvaćam to što jesam bez pokušaja da uljepšam, popravim, budem bolji ili lošiji od tog što je. Danas se pod sintagmom osobni razvoj može naći svašta – od New Age-a, nezrelih terapeuta, ponude da budete bolji od ovog ili onog, ili da ispunite svoj božanski potencijal. To je samo zamka u koju ego upadne – da moram biti bolji od onog što jesam. Paradoks tome je da se bez želje da mijenjam, nego da prihvatim, događa ogromna transformacija. Ako prihvaćam ono što mi nije bilo ugodno ili drago, ono samo po sebi prestaje biti problem.

Prihvaćanje sebe je najteže u dijelovima koje sam nekad davno morao odbaciti jer sam dobio poruku da takav kakav jesam nisam vrijedan ljubavi. Ako nisam vrijedan ljubavi, propadam u duboki osjećaj bezvrijednosti – temeljni osjećaj s kojim se naša psiha muči. To je za ego jednako smrti. I tada kreće mehanizam ja ću učiniti sve da postanem netko ili nešto, brži ili bolji samo da zaslužim ljubav. Tako kreiramo sve veću patnju, izgubimo sebe i odlazimo od svoje stvarne prirode.

Osobni razvoj kakvim ga ja shvaćam vraća nazad sve naše odbačene dijelove i vodi nas da uđemo u takozvano nebranjeno ja. Vodi nas da budemo ono što jesmo što god da to je i što god da mislim da to je.

Za mene osobno temelj osobnog zdravlja je sposobnost da izdržimo sve osjećaje – i one koji nas najviše straše.

Za mene osobno temelj osobnog zdravlja je sposobnost da izdržimo sve osjećaje – i one koji nas najviše straše. Vraćanjem nazad suočavamo se s njima i gradimo vlastiti kapacitet da ih izdržimo, bez da nas preplave ili obuzmu.

Emotivnost i osjećaji su nešto što se na kolektivnoj razini još uvijek često pripisuje ženama. Je li terapija ‘ženski sport’?

Sve manje i manje. U stvari se radi o kulturološkom stereotipu posebice patrijarhalnih društava. Stvoren je imidž muškarca koji je nepovrediv i nedodirljiv, dok su emocionalnost i slabost puno dostupnije ženama. One su kroz povijest, za razliku od muškaraca, u društvenom kontekstu imale su dozvolu za osjećaje. Muškarci su tako stradali zbog potiskivanja koje je najveći neprijatelj emocionalnog zdravlja.

S druge strane, u psihoanalizi pojam histerije kao prevelike emocionalnosti pripisivao se ženama. To je u stvari stvorilo još jedan loš stereotip i potpuno je pogrešno.

U terapijskim praksama omjer muškaraca i žena se počeo mijenjati, a sve više i više muškaraca shvaća da je bitno raditi na osjećajima.

Što podrazumijeva emocionalno sazrijevanje u muškarca?

Emocionalno sazrijevanje za muškarca odnosi se na balans između emocionalnosti i muškog aspekta.

Svaki čovjek je specifičan – uz unificirani terapijski pristup morate naći što je specifično baš za tu osobu. Mi dolazimo iz client-oriented pristupa. Ranije se bavilo isključivo simptomom i protokolom, a danas se bavimo osobom i njezinim specifičnim potrebama.

Naravno da u radu postoje zadani terapijski okviri te podokvir koji govori što je specifično za muškarca a što za ženu. U tom smislu za muškarca je potrebno otvoriti emocionalni aspekt, ali zadržati muški aspekt u esenciji. Muški aspekt je onaj proaktivni, energija koja ide prema naprijed i izlazi prema svijetu. To znači da muškarac svoju viziju života i kreaciju života materijalizira u konkretnu životnu misiju ili projekt s kojim i nalazi svoje mjesto u svijetu. To može biti izgraditi vlastiti posao, karijeru, zaraditi novac, izgraditi kuću, društveno se angažirati i doprinijeti široj zajednici svojim djelovanjem kroz razne inicijative. Utoliko za muškarce postoji zamka osobnog razvoja. Stvorio se imidž hipersenzibiliziranog muškarca koji je rezultat krivnje zbog ideje da nije dovoljno osjećan. Na taj način dolazi se do iskrivljenja stvarne muške prirode.

Emocionalno sazrijevanje za muškarca odnosi se na balans između emocionalnosti i muškog aspekta. Muškarcima je teže emocionalno sazreti nego ženama zbog nedostatka zdrave podrške. Društvo nas zrcali onakvima kakvi bi trebali biti – moramo držati, biti jaki, ne smijemo pokazivati osjećaje, ne smijemo biti slabi… Ta iskrivljena slika vidljiva je na svakom koraku – od institucija, reklama, medija itd. Za odrastanje u muškarca potrebna je zdrava i zrela muška podrška, netko tko će prepoznat i zrcaliti tvoje kvalitete i znati postavi zdrave granice.

Potreban je emocionalno zreli muški uzor. Samo on može podržati budućeg emocionalno zrelog muškarca. Bilo bi idealno da je to otac, ali ako otac nema taj kapacitet, tada to može biti netko iz okruženja – učitelj, trener… – netko tko može prepoznati kvalitete, zrcaliti i podrži.

Zašto onda ići na terapiju umjesto na razgovor s frendovima ili trening?

Za muškarca je zdravo imati muško društvo, svoje pleme. Povezanost i lojalnost su izrazito važne kvalitete za razvoj mladog muškarca, ali za rad na određenim pitanjima bitno je imati emocionalno zreliju osobu. Utoliko je terapija dobar teren za kvalitetnu podršku jer je terapijska figura, za razliku od prijateljskih odnosa neutralna. Ona je lišena osobnih transfera koji se mogu dogoditi s osobom s kojom se poznajemo. Jedni drugima možemo biti dobri prijatelji, ali ne možemo biti terapeuti jer je naš odnos obremenjen osobnom poviješću, transferima i kontratransfernima. Za biti terapeut potrebni su disciplina, fokus, želja za napredovanjem i vlastiti osobni razvoj. Morate imati specifični talent, senzibilitet za druge ljude, empatiju, sposobnost da suosjećate s drugim ljudima i temeljnu namjeru da pomognete drugoj osobi. Ne može to svatko, isto kao što ne može svatko postati fizičar ili matematičar.

I na kraju… Kada je terapiji kraj? I, ima li uopće kraja?

Za svaku osobu jako je važna neka vrsta rada na sebi kroz cijeli život.

Ima kraja – kraj je kada osoba izgradi platformu zdrave podrške unutar sebe, kada prestane biti žrtva i postane kreator. Tada joj više nije potrebna druga osoba za savladavanje životnih poteškoća. Stvorena je vještina unutarnjeg terapeuta, osoba može upravljati svojim životom i ima osjećaj omnipotencije da može mijenjati ili prihvati ono što joj se događa.

To ne znači da trebamo prestati raditi na sebi. Za svaku osobu jako je važna neka vrsta rada na sebi kroz cijeli život – sami moramo naći koje su to discipline za nas.